Louis Malle retrospektiva
Lijepa buntovnica
U povodu restauracije gotovo cjelokupnog djela Louisa Mallea Gaumonta, Švicarska kinoteka posvećuje retrospektivu ovom autoru dugo zanemarivanom od francuske kritike, ali vrlo cijenjenom u Italiji, osobito na Mostra de Venice, gdje je jedan od najnagrađivanijih francuskih redatelja.
Rođen 1932. u velikoj obitelji industrijalaca, Malle je kao tinejdžer počeo snimati filmove s očevom 8 mm kamerom. S 20 godina, još kao student filma na IDHEC-u (danas La Fémis), pratio je zapovjednika Jacquesa-Yvesa Cousteaua da snimi Le Monde du silence (1955.), prvi dokumentarni film koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu 1956. godine godine osvojio Oscara za najbolji dokumentarac.
Iako je pripadao istoj generaciji kao i mnogi redatelji Novog vala, Malle je ostao na rubu pokreta, iako je dijelio potrebu za estetskom obnovom i afirmacijom kreativne slobode koja bi ga vodila prema trajnom eksperimentiranju i formalnim stilovima, s onu stranu prije. ustaljenih žanrova. Tijekom svoje karijere izmjenjivao je dokumentarne i igrane filmove, često karakterizirane autobiografskim aspektima. Slobodnog i eklektičnog duha, s određenim ukusom za provokaciju - ponekad je definiran kao "veliki buržoaski neprijatelj buržoazije" - Malle se obraća svim temama i uzdrmava konvencije, ograničenja i tabue dobrog društva Francuski: preljubnički odnos ( Ascenseur pour l'échafaud, Les Amants ), depresije i samoubojstva ( Le Feu fout ), ili čak pobune protiv korumpiranog društva ( Le Voleur ).
Nakon svojih prvih filmova u kojima je glumio svoju muzu i družicu Jeanne Moreau – kojoj također posvećujemo retrospektivu u svibnju i lipnju (v. str. 25) – Malle je režirao dva dugometražna filma koja su izazvala više kontroverzi no ikada. U Le Souffle au coeur (1971.) evocira incestuoznu vezu između majke i njezina sina, au Lacombeu Lucienu (1974.) pripovijeda o angažmanu mladog seljaka u francuskom Gestapou tijekom okupacije. Optužen za ideološku dvosmislenost zbog ovog nefiltriranog – i neosuđivanog – portreta fašističke i kolaboracionističke Francuske, Malle je odlučio emigrirati u Sjedinjene Države gdje je, između ostalog, režirao vrlo kontroverzni Pretty Baby (1978.) o djetinjasti i Atlantic City (1980.) sa Susan Sarandon, Michelom Piccolijem i Burtom Lancasterom, u jednoj od njegovih posljednjih velikih filmskih uloga.
Nakon deset godina progonstva, Louis Malle vratio se u Francusku i režirao Zbogom djeco (1987.), svoj najosobniji film, koji je koristio fotografijom Renata Berte iu kojem je koristio elemente iz svojih najosporavanijih i najtransgresivnijih. Ovaj put hvaljen od kritike i publike, film je dobio Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu, kao i sedam Césara, uključujući najbolji film i najbolju režiju.
Louis Malle jedan je od rijetkih francuskih filmaša koji je postigao takvu slavu u inozemstvu. Umro je u dobi od 65 godina u Los Angelesu, nakon što je potpisao Vanya on 42nd Street (1994.), uzvišenu i ultimativnu posvetu sedmoj umjetnosti, kazalištu i njegovim glumcima.
Louis Malle od Louisa Mallea
Danas znam da sam redatelj. To je moj posao i radim ga sa strašću, odlučno. Ništa drugo ne bih znala raditi i pitam se što bih postala da nisam odabrala kino. Bio sam osjetljiv, ali zatvoren; znatiželjan, ali sramežljiv; otvoren, ali netolerantan. Posao me tjerao da gledam, slušam, razumijem. Intimno me je upoznao s ljudima, situacijama, sredinama koje bih sreo samo “kao turist”.
Malo po malo shvatio sam da je kino slabo sredstvo za ideje. Spremno ga smještamo iza književnosti, ali bolje ga je usporediti sa kiparstvom i glazbom. Obraća se prije svega osjetilima, emocijama. Refleksija dolazi kasnije. Film je nečiji san, projiciran na platnu u mraku sobe. Gledatelj, sam na svijetu u svojoj fotelji, je voajer. On gleda te slike, dodaje svoje vlastite fantazije, svoje raspoloženje trenutka, i čini ih svojima. Kino koje volim ne bavi se logikom ili razumom. Ona dira, napada, provocira, ona je krivo ogledalo u kojem se gledatelj gleda. Ali ne volim da demonstrira, niti da manipulira. Mi filmaši znamo kako je lako vještinama pisanja stvoriti uvjetne reflekse kod gledatelja.
Mislim da publika ima svoj udio u filmskom stvaralaštvu i svoj rad doživljavam kao dijalog. Volim da su moji filmovi otvorene strukture, prijedlozi, pitanja. Na gledatelju je da popuni okvire i da svoje stajalište. Nešto je sumnjivo u filmu koji je jednoglasno hvaljen. Više volim drugu krajnost, koju sam često primijetio, kada dvoje ljudi, koji sjede jedno pored drugog u istoj prostoriji, gledaju svaki drugi film. Kao i gledatelj, redatelj je subjektivan, čak i ako tvrdi da snima stvarnost onakvu kakva jest. Način na koji postavlja svoju kameru je izbor, interpretacija, često nesvjesna. I sami mu likovi dijelom izmiču. Dakle, bez da sam to stvarno željela, shvaćam da moji slijede staze samoće. Gotovo su uvijek na marginama ili u raskidu. Povijesna nezgoda, obred prijelaza, unutarnja kriza, nešto im se dogodi i skrenu s kursa. Njihovo ponašanje postaje iracionalno, amoralno ili čak kriminalno. Više se ne pridržavaju pravila društva i na njega gledaju na novi, lucidan način jer su se preselili vani. Nikada ne izađu baš dobro, poraženi, oporavljeni ili eliminirani.
Zašto sam nedavno snimio toliko puno tinejdžera kako odlaze od djetinjstva? Vjerojatno zato što mi se kako sam starila vraćalo sjećanje na te godine. Sjećam se pogleda, istovremeno bolnog i podrugljivog, koji sam bacio na “commedia dell'arte” koju odrasli neprestano igraju. Zbunila me njihova zbunjenost, licemjerje, taština. Danas, idući naprijed na svom putu, nastojim ponovno otkriti taj pogled, lucidnost, ironiju, nježnost djetinjstva.
Nemam sigurnosti, imam sve manje općih ideja. U svim područjima ne vjerujem teoretičarima, onima koji gledaju svijet kroz lažni dalekozor, koji samo promatraju da bi provjerili. Nemam druge obveze osim svoje znatiželje. Pokušavajući biti lucidan, proturječim sam sebi. Redom su me smatrali desnim anarhistom, ljevičarem i nekim nostalgičarom za prošlošću. Nikada neću pronaći ideologiju, politički sustav koji mi daje zadovoljstvo.
Ali imam duboko uvjerenje: nikada neću biti za uspostavljeni poredak. Malraux je napisao: “Svaki čovjek koji je aktivan i pesimističan u isto vrijeme jest ili će postati fašist, osim ako iza sebe nema lojalnost.” Aktivan sam i pesimističan, ali isto tako znam čemu sam vjeran: bilo je to jutro u siječnju 1944. kad sam vidio mladog židovskog dječaka koji je bio u mom razredu kako ustaje na ulazu gestapista i rukuje se jedan za drugim. drugi, gledajući se u oči.
Vjerujem da sreća postoji. Dolazi u djelićima, tajnim i intenzivnim trenucima koji zaustavljaju naše satove. Ove trenutke morate znati ukrasti, poput prstenova koje smo pokušavali otkačiti štapom na drvenim konjima našeg djetinjstva. Degas je rekao: “Postoji ljubav, postoji posao. A mi imamo samo jedno srce...". Pokušavam živjeti između svojih filmova, uzimam vrijeme za ljubav. Sad imam dvoje djece i ne umaram se gledati ih, dodirivati ih. I onda opet odem, udubim se u posao. Uz pomoć nekolicine suučesnika, u izolaciji, odsječen od svijeta, pokušavam ostvariti san, dvadeset i četiri sata dnevno.
Svaki film je skraćeni život. A kad je gotovo, kad se odjednom prekinu te čvrste veze koje su nas vezivale za glumce, za tehničare, to je kao smrt. Film izlazi u kina, postaje dostupan svima. Dva sata vašeg vremena, dvije godine našeg. Čudna profesija.